Kolumne II

Detalji: Kategorija: Kolumne; Objavljeno Ponedjeljak, 27 Listopad 2025 22:23; Napisao/la Super User; Hitovi: 49

IDIOTI, VJERA ŠIROKOBRIJEŠKA, I MOJ ODLAZAK U PARTIZANE

Gledajući pojedine likove ove naše hrvatske stvarnosti, prisjetim se događaja kad sam sablaznio „velikane i uglednike“ grada Marmontova. Baš Marmontova, jer po svome ponašanju i ne zaslužuje se drugačije zvati. Ustvrdio sam da predsjedenik, saborski pročelnik, ili kancelar, može biti svaki idiot, kao što to upravo imamo, ali biti dobar i pametan čovjek: to je vrhunsko umijeće. Idioti visokog ranga vode mi Hrvatsku nad jamu bezdanku. Što će biti od dobrih i pametnih? Sustolnik generalskog ranga, povišenim tonom reče mi da tako ne smijem govoriti. I moj se ton povisio: Hoćeš li mi ti to zabraniti?

Gradonačelnik, načelnik, pročelnik stranke, a i svega i svačega zaista može biti svaki idiot. Upravo mi ovo pada na pamet dok promatram kako čudni likovi na „trgu šinjora“ veličaju komunističke razbojnike, slaveći ih kao „oslobodioce“, usto se križajući nespretnim idiotskim rukama. Što idioti rada tisućama nevinih žrtava komunističkog terora? Smije li se ovo oprostiti? Još se imaju hrabrosti nad razbojnicima moliti. Veliki katolici: svete duše, a đavlije mješine. Nesposobnjakovići, prijetvornici, puke neznalice.

Ne smiješ tako misliti, ne smiješ tako govoriti. Tko će mi to zabraniti? Pokušajte! Biti pametan i dobar čovjek, zaista je nebesko umijeće. Umijeće je i idiote zazvati pravim imenom.

Prispjelo sjećanje, izazvano prijetvornošću: spomen na Vjeru Širokobriješku, na dan kad sam odlučio otići u „partizane“. To je izdanak loze Ivaniševića, medicinka što je „šmajserom i britvom“ liječila stogodišnjeg fra Marka Barbarića, a i ostale hercegovačke fratre. Pročelnica Vjera: za njom Žepe Bevanda, Petrović zvani Brko, šest stotina partizanosa o 60. obljetnici zloglasdnoga „osmoga korpusa“. A ja sam. Sad me idioti navedu na spomen. Misli i riječi idu: Neka idu!

Posljednjih dana učim „napamet” razbojnički zapis Sime Dubajića. Ako tko ne zna tko je Simo Dubajić, neka ne čita dalje. Teško sam se namučio da bih došao do te „Knjige”, jer, priča se da je „neki četnici, neki partizani i neki komunisti ”traže posvuda i pale“. Imaju i razloga: Simo Dubajić je savršen dvostruki svjedok. Kao „operativni major 8. korpusa” svjedoči zločinstvu ove krvave družine. Sebe naziva ubojicom i razbojnikom, četničkim, pa komunističkim, nabrajajući svoje suvremenike, komuniste i četnike, zovući ih razbojnicima „gorim od sebe”. Simi Dubajiću jako vjerujem, a u vjeri u njegovu „istinu” moram provući slikopis kroz „fiksir”, pa komu „obojci, komu opanci”. Razlog: suradnicu majora Sime Dubajića, babušku s bagulinom i zmijskim jezikom, Vjeru Ivanišević, udovu Andrijić, stavilo za stožer ustoličenja hrvatskog „slučajnog poglavnika”. Oko nje svita: ne mogu im pronaći „definiciju”. A meni napast nazvati ih „balom vampira”. Bez iznimke, sve tko god tu bio: proklete i svete. Ne treba mi se pretjerano truditi: samo ću prepisati što Simo svjedoči.

Babušku zvanu Vjera „javnost“ je upoznala kao djelatnu razbojnicu iz podmuklog ubojstva širokobrijeških fratara i jednu od posljednjih ratnih zločinki drugoga svjetskog rata. Ja sam imao „čast“ sresti je mnogo ranije. Babušku zvanu Vjera, upoznao sam davno, davno, na dan kad je taj zloglasni korpus, sastavljen od polovice komunističkih zlotvora, a ostatak od polovice četničkih zlotvora, slavio svoju 60. obljetnicu. Babuška je bila jedna od više stotina preživjelih partizanosa, okupljenih nigdje drugdje nego na Trgu Gaje Bulata u Splitu. „Hrvatsko narodno kazalište” dalo im je kazalište na raspolaganje. Danima ranije najavljena je „antifašistička obljetnica”, a glavni gost, nitko drugi do li glasoviti Žepe Bevanda. Možda bi tog dana obljetnicu proslavio i „operativni major Simo Dubajić, da se nije odrekao partizana i ponovno početničio, i da se nije odrekao bezboštva, i posvetio „bogu Nikodimovu“. A i iz još uvjerljivijeg razloga: tog, što se, opterećen zlom što ga je počinio, negdje u Srbiji sunovratio s mosta u rijeku. Slijedio je svoje pretpostavljene: Petra Drapšina, Boška Šiljegovića, a posebno drugara Ljubu Perišu. Slijedio je i svoga književnog uzora, Branka Ćopića, a ima za to i razloga. Ćopiću je zakazao „barut“, postao je „gluv“, a nije se uspio smjestiti ni u „ježevu kućicu“. Simo se uspješno smjestio u srpsku književnost, jer je stilom i zanimljivošću nadmašio sve književnike i književnice suvremene „fack književnosti“. Čini se da su mostovi ovakvoj vrsti posljednji doseg. Skoči Ćopić u sunovrat. Skoči Dubajić u sunovrat. A sunovratom prijeti još jedna takva: uvjerljiva lajavica „udruga pisaca“. Jadni mostovi, što sve moraju podnijeti.

Ako tko pita za krvave ruke 8. korpusa ovdje ih vidi: Drniš, Knin, Sinj, Široki Brijeg, Mostar, Rijeka, Trst, Klagenfurt, Bleiburg .... Vjera Ivanišević, udova Andrijić dio je ovih razbojnika. Široki Brijeg i pokolj fratara, samo je jedno od mjesta ovih zločinaca.

Kad smo se sreli, bila je nešto mlađa, a i bez bagulina. K njoj su dohrlile stotine joj jednakih: Split je domaćin tog okupljanja. Znajući za događaj, odlučio sam tog dana, ako ne doći u partizane, a ono barem doći među partizane. To sam i učinio, a tu se dogodio moj susret s Vjerom.

Prije dolaska na „bal vampira” pripremio sam „glogov kolac” i pozvao „više njih” da mi se pridruže, i da jednostavno sve te „vampire” protjeramo u „šumu”. Uzaludan poziv. Svi koje sam zvao, našli su razlog da se ne odazovu. Jedan se odazvao: starina fra Julijan Ramljak, jedan jedini. Ubili su četrdeset i četiri fratra moje Provincije, i šezdeset i šest Hercegovačke provincije: a pod prozorom samostana Gospe od Zdravlja u Splitu prkose „istini”. A nitko da im se suprotstavi. Baš nitko. A da su čitali Simu Dubajića umjesto Karla Balića? Možda bi barem netko bio drugačiji.

Mučila me sumnja: kakvoga će smisla biti ako ipak odem „u partizane”. Sjetio sam se priče o „velikoj paradi i malome mravu”. Tisuću bojnika u stroju, sve savršeno i bez mane. General pozorno prati svaki pokret. Mali mrav, nehotično, od kape iza vrata pa do njegovih gaća, nije ni znao što radi. Kad je General počeo plesati, sve zbog malog mrava u gaćama, propala i parada i njegov ugled. Odlučio sam otići u partizane, pa i bez fra Julijana. Razočaralo me što je Bevanda odustao, makar ni špirit nije za odbaciti. Žepu je zamijenio špirit zvan Fumić. Napunio se Trg Gaje Bulata, „drug do druga, „drugarica do drugarice”, autobus za autobusom, a onda harmonika i „kozara”. Na trgu Gaje Bulata, pod prozorom samostana Gospe od Zdravlja, poslije svih ratnih strahota „crvene zvijezde”: sam samcat među stotinama partizana.

„Glogov kolac” bio mi je list papira. Tu je na prvoj strani strahotna fotografija izmasakriranog fratra, fra Ivana Romca, a na drugoj popis zločinstava 8. korpusa. Znao sam da je ubojica fra Ivana Romca tu na „balu”. Taj je upamćen po teroru nad svom Zagorom, okićen ordenjem, ali i „brncem”. Fotografiju mrtvoga fratra umnožio sam u pedesetak primjeraka i upao pravo među partizane. Nadao sam se da će ubojici dopasti barem jedna fotografija, jer sam ga poznavao po zločinstvu, ali ne i po liku. Upao sam u središte „mase”.

- Drugovi, jesteli vi drugovi?

- Jesmo! - rekoše.

- Kad ste drugovi, evo vam podsjetnik na vaša „djela“. Ovo pokazuje čime se hvalite.

Ne znajući odmah što im dajem, mnogi su uzeli letak.

- A dugaricama ništa, pobunila se Vjera.

- Čekaj, drugarice. I ti ćeš dobiti svoje.

- Nastao je šok među partizanima. Čuo sam pitanje jedne „drugarice”: Kako se ovo smjelo dogoditi splitskim drugovima”?

Namjeravao sam doći do Fumića, onog što bi me sudio na robiju da se na drugačiji način dovršila „Lukavica i Sarajevo“ , ali nisam uspio. Za njega sam spremio popis više od tisuću žrtava komunističkih zločina, ali mi je uspio izmaći. Zato sam letak dijelio od „druga do druga“. Brzo su postali oprezni, a čini se i jako „šokirani“. Jedan je odbio primiti letak, ali mi je nešto promrmljao na „ekavici“. Baš zgodno za pitanje: druže, zaboravio si kokardu, gdje ti je kokarda? Jesi li iz devetnaeste, dvadesete, ili iz dvadeset i šeste? Jesi li petokraku zamijenio kokardom, ili si kokardu zamijenio petokrakom? Čudnim me očima gledao, ne odgovarajući, a onda odlazeći. Vrata kazališta bila su mu „ježeva kućica“. Uklanjali su se od mene kao od „kuge i kolere“. Ostao sam potpuno sam: rekoše, oko šest stotina da ih je bilo na okupu, a ja sam samcat. Nisam imao više s kim razgovarati. Tako mi Mani Gotovac, svi odoše u njeno okrilje.

Sjeo sam za stol kazališne kavane. Zvao sam konobara da mi donese kavu. Jedva sam ga dozvao, a kad sam ga dozvao, čudnije me gledao nego li žene na gumnu Eru s onoga svijeta. Kako partizani nisu više htjeli uzeti letak, ostalo mi je nekoliko primjeraka. Trgom je prolazila postarija gospođa. Pozvao sam i ponudio joj letak. Tada je počela prava paljba. Psovala mi je sve čega se dosjetila.

-Vi ste razbojnici, razbojnici! Na Daksi ste mi ubili ćaću. Ni kriva, ni dužna! Onaj razbojnik Baja! Onaj Krstulović! Onaj Obuljen!

-Gospođo, svi su ovo partizani osim mene. Ja im upravo kvarim veselje. Dođite, bit će nas dvoje protiv šest stotina.

Gospođa mi se stvarno pridružila pa smo popili kavu. Ispričala mi je sav svoj križ što ga je proživjela ostajući siroče, i od Dakse uvijek „kriva“

Četiri sam sata sjedio, a nitko mi se od partizana nije primakao bliže od deset metara. Tako je završio „bal vampira” a tu sam „upoznao”Vjeru Andrijić. Prozori samostana Gospe od Zdravlja zaškureni. Imao sam sreće barem s jednim mojim fratrom. Pomislio sam, ima barem jedan. Pozvao sam ga: dođi u partizane. Nije me poslušao. Brzo se izgubio za vratima samostana. Ne znam što je mislio, ali od tada spustio sam mu cijenu u bescijenje.

Bauk prošlosti sada me ponovno nagoni sjetiti se „bala vampira”, zbunjenih partizana, a i Vjere Ivanišević, udove Andrijić. Ponovno vidim: „babuška i bagulin”, sada na drugom „balu vampira”. Nije Bauk samo Arsenije, Bauk je i poglavnik Države, Bauk je i čitava svita Bauka, Bauk je Pantovčak, Grič, Kaptol, a i Zbor posrnulih „časnika” Što ste zaista svi vi, okupljeni oko bagulina Vjere Ivanišević, zvane Širokobriješka? Kad je nazivam starim prezimenom zar je i to slučajno? Pitat ću Simu tko su Ivaniševići? Prisjećam se još jedene, francuske fifice iz Marmontove ulice: odao ju je sam Bevanda. Ona mi je ponudila „govor novca za krotku šutnju“. Mora da su ti Ivaniševići jako moćni kad je i takva prispjela među ministre. Što se mene tiče, bila je bespomoćna: mogla je samo plakati, pa je zaista i plakala. Ne znam je li joj Anka Širokobriješka štogod tjelesnoga, ali duhovnoga svakako. Oprezan sam čim netko spomene Ivaniševiće. O još jednome Ivaniševiću, Slobodankinu mudrozborcu, Kljakovića zidarskome priučniku, ne trebam ni govoriti. Napast me progoni da pročitam barem jednu jedinu rečenicu rečenog mudrozbornika. Nisam pristao, odolijevam napasti. Možda je dovoljno da sam upoznao Vjeru. Znano je da plodovi padaju uvijek pod stablo. Ne trebam dalje. Vjera je dostatna.

U prošlosti su „Bika koji sjedi” ustoličavali u poglavnika ponosni mladići naroda ukradenog imena. Zvali su ih Indijancima, a oni nikada nisu bili Indijanci. U sadašnjosti su „Šmrkavca koji stoji”, a tu je već i prije stajao, ustoličili u poglavnika Hrvatske države „čudni svati”. Meni, poslije svih slikopisa, ostaje tek da budem „začuđeni svat”. Iskreno govoreći, i jesam začuđen.

Prvi „čudni svat” igra glavnu ulogu u nekom stvarno neobičnom cirkusu, a sve mu lažno, ,od imena pa do znamena. Sve je tu: sirovina za poglavnika, na njoj piše Zoran Milanović, selo Glavice, okružje sinjsko, kućni broj: broj bez broja. Vrijedne ruke zamijesit će sirovinu i istesati pravoga „presidenta slučajne države”. Lažnog kao snješko, jer, čim sunce iziđe, nema ga više. Alkarski povik: konjanik Janko Kelava u ništa, odzvanja jekom: hrvatska pamet opet u „ništa”.

Ima li opravdanja za neznanje? Kako se može dogoditi ovo što se dogodilo na ustoličenju? Imaju li pravo na oprost svi „akteri” ovog događaja? Razbojnici sami o sebi svjedoče: ne čuje ih policija, ni sudstvo, ni zbor generala, ne čuje ni biskup među njima. Alkarski usklik: Hrvatska opet u ništa.

„Razbojnik sam i ubojica, a pišem o razbojnicima i ubojicama gorim od sebe“. Može li Simo Dubajić biti jasniji? Ima li nešto nerazumljivo u tvrdnji ovakvog svjedoka? Ima li itko da ovo ne može razumjeti? A čemu šutnja, čemu šutnja? Baš me zanima tko kupuje i pali Siminu knjigu?

Prije Sime Dubajića, takve kakav je Simo i družina, najbolje je predstavio major iz pratnje Randolpha Churchila, sina engleskog ratnog poglavnika, ustvrdivši pismeno: „Partizani su divlja krvoločna bagra ...”Simo i Randolph zajedno su u Drvaru pili „vatrenu vodu” a engleskog majora nema ni u spomenu. Simo Dubajić ponovit će ovo isto: „Ja sam ubojica i razbojnik, a sve oko mene krvoločna je bagra“. Zar čovjeku takve vrste ne treba vjerovati? I te kako mu vjerujem. Mene slijedi pitanje: u čemu je razlika između djedova i unuka? Jesu li i svi današnji dubajići tek novostasala krvoločna bagra? A ja ih po plodovima poznajem. Simo sve zna, pitam Simu?

Tko je Zoran Milanović? Tako kako govori i kako se predstavlja, nije istina. Milanovići su iz Otoka pokraj Sinja, Hrvati, katolici, stradalnici, počevši od fra Stanka Milanovića-Litre. Zoranovci su iz Glavica zvanih „malom Moskvom”, Jugoslaveni, nekrsti pet generacija, komunistički generali i najuvjerljiviji razbojnici 8. korpusa. Jednoga izdvajam: Ivana Milanovića, komesara, kijevskog krvnika. Taj je u srpnju 1944. godine u Kijevu strijeljao šest žena, a pet zapalio u kući. Danima ih nije dozvolio pokopati. Umro je u Beogradu, a Zoran Milanović, kao hrvatski premijer, tajno mu je bio na sprovodu.

Nije za odbaciti ni slikopis Vjere i Bauka. Rekli bi pametni: namjeri se bakra na poklopac

Gledam, slikopis Bauka i Babuške, gotovo pa u zaljubljeničkoj pozi. Pričinilo mi se na tren da je to neko vjenčavanje, jer središnja osoba kao da nije bilo ustoličenje „Šmrkavca koji stoji” nego „Babe koja viče”.

- Simo, tko su Bauci?

- Tiškovci su im postojbina. A vjere mi, razbojnici, meni ravni, Bauci četnici i oni komunistički. Puno je zloga u njima. Kad trube i kad ne trube. Simo se „kajao” ,ali otvoreno pita je li se za svoja „djela” kajao njegov imenjak Simo Bauk? A Bauci i Vjera? Tko će sve znati? A možda se lako može doznati. Ima ovdje i Pupovaca.

-Simo, tko je Vjera?

- Vjera? Čitaj, pa to sam napisao o Vjeri i Vjerama: A streljanje čoveka zbog ljubavne veze sa ženskom nekog partijskog rukovodioca ili vojnog starešine, prikazivalo se kao najveća odbrana moralnosti "šupljeg bataljona". Tako smo zvali žene i devojke u partizanima. A to podrugljivo ismejavanje i potcenjivanje nežnijeg pola jednako su strasno koristili asketski pravovernici nevinosti i bestidni razvratnici, sladostrasni sastavljači spiskova "poklanih" naivki, a događalo se i prevejanih bludnica. Žene su u tu baru skakale kao žabe.

Tko je Vjera? Tko su Vjere? Simo Dubajić sve je rekao. Kad Milanoviću treba Vjera, znamo zašto. I Bauku i potomcima crvene „buržoazije”.

Ali, što ćeš ti tu, generale Gotovina? Što ćeš ti tu „bojnički vikaru”? Što radite tu, svi vi drugi? Što ste tu vi, posljednji idioti, dok za takve molite, Boga dragoga izazivajući na srdžbu? Da Pantovčak može umro bi od stida. Da „trg šinjora„ može umro bi od srama.

Kad budete zajedno, kad budete slavili obljetnice, ponovit ću staro djelo: doći ću među vas onako kako sam nekoć otišao među partizane. Ima puno dušobrižnika koji mi svjetuju da prestanem ovako pisati, čitati što čitam i misliti što mislim. Ne ću poslušati: svi ovi ratni razbojnici i svi njihovi duhovni privrženici mogu pomisliti kako su čisti, jer im nitko ne spočitava prljavštinu. Moja je namjera suprotna: natjerati crvene sotone u sotonski nemir. Ma što tko mislio i ma tko se čime uznemirio.

Kažu mi da je sve ovo moje uzaludno: nit komu što značim, nit me tko sluša. Odgovorim: svi ti moji suprotnici znače mi koliko i ja njima, a sve ih slušam koliko i oni mene slušaju. Nikada i ni koga.

Kad budete zajedno, kad budete slavili obljetnice svih vrsta, promijenit ću svoje djelo: tko god bili, s vama takvima ne ću proći ni istom ulicom. Ma tko god da ste. Sram vas bilo: bezglavi prjetvornici.

ANTE ČAVKA

ANTE ČAVKA:

UZ KIPARA KUZMU KOVAČIĆA: DOK T-ALI-BABA TUČE UMIJEĆE

Ima jedna „knjiga” u kojoj je pismo Svetoga Alojzija Stepinca, napisano iz zatočeništva u Krašiću, splitskome nadbiskupu Frani Franiću. Zatočeni Stepinac piše sebi jednakome: Nije najveća tragedija ako nas „neprijatelji” zatoče i pobiju. Nije tragedija ni ako nam sve uzmu, poruše nam crkve i katedrale. Tragedija će biti strašna ako uđu „među nas” , kao vukovi među janjad, a onda nas „iz nas” razore. Jesu li vukovi ušli među janjad: naše javnosti, naše kulrure, naših škola, bolnica, tvornica? Jesu li vukovi za našim oltarima, jesu li tamo gdje ih ni u primisli ne bi smjelo biti? Ovo pitanje postavljam dok gledam vrhunskoga kipara Kuzmu Kovačića, rasplakana nad „nedjelom” svoga „djela”. Vukovi su, nema sumnje, upravo među janjcima.

Gledam vrhunskoga kipara Kuzmu Kovačića, tužno zagledanog u „ T-Ali-babu i više talibana”, dok mu divljački ruše umjetničko djelo. Budući da je vrijeme „maškara”, ne može se sa sigurnošću raspoznati je li tu i „T-ali-babica”. Koliko pamet potvrđuje, mora biti, jer nema „tuka bez utuka”, a nema ni „brabonjka bez muve podguzne”. Tako su pisali pravi mudraci, tukući se riječima protiv svojih izdajnika, a tako stoljećima govore pametne seljanke. Tu na „Trgu signora”, prozvanom „Trgom drugarica”, spodoba koja ne menstruira, predvođena spodobom koja menstruira, u Gradu kojemu glavna ulica nosi ime u čast njihova vlastitog okupatora, u sred bijela dana predvodi četu barbara, obrušenih na kamen umjetničkog djela. Ni Kuzmi Kovačiću nije jasno da postoje ovakvi. A mene žulja Stepinčeva poruka: Tko nam je uveo vukove u stada? Ne samo u kulturu?

Bila jednom jedna opereta, skladatelja, čiju su glazbu ustaše izvodile osuđenicima u Jasenovcu. Bila jednom jedna opereta, kompozitora, čiju su muziku orjunaši izvodili u pozdrav „četnicima porodice Anđelinović”, i poklonicima četničkih „oslobodioca”.Ovu vrstu nisu izvodili na Golome Otoku, ni pod riječju glazba, ni pod riječju muzika. Na pitanje, tko ste vi, glazba i muzika jednako odgovaraju: lude splitske maškare smo mi! Povijest se ponavlja: pokraj Hrastine „Pirje” prolaze Ali-baba, i Ali-babica, pratnja im svita oružanih udbolibana. Dolaze u susret maškarama. Tko se komu mora skloniti s puta? Ali-babica podbije laktom Ali-babu. Govori, pa valjda si muško. Ali-baba uzdigne svoj nos nebu pod oblake, i suprotstavi se masi maškara. „U ime koraka, tri zakona nazad!” Zbunjene maškare složno pitaju: A, ča ste vi? Odgovor: reda-reda-redarstveni „organ”! Maškarski odgovor: A mi smo mislili da ste vi maškara. Možda kipar Kuzma Kovačić ne misli, a ja ipak mislim: od ovakvih „likova” nema većih maškara. Hoće li ovakvi, i ovakvih „djela”, uzdignuta nosa ući u procesiju svetoga Duje? Kao redarstveni organi? Hoće li?

Ovu sam Stepinčevu rečenicu uzeo iz jedne „Knjige” u rukopisu, namjerno joj ne ću reći ni ime, ni pisca, namjerno ne ću prepisati doslovno kako Stepinac piše. Ovakav barbarski događaj samo me potakao da pomognem „svjetlo dana” te „Knjige”. U njoj svašta piše, ali se iz nje nitko će će izostaviti, ma tko i kakav bio. Mogu zamisliti sve svoje „pravovjernike” kad spoznaju da pišem predgovor takvoj „knjizi”, a mogu zamisliti i sve one, kad saznaju tko joj je pisac.

Stepinac nije slučajno pisao Franiću: vidio je svoje izdajice. Možda je vrijeme da i sam osvijetlim svoje „izdajice”. Nemam uvid u sve što se događa, jer vijesti u moj život ulaze kad je to mene volja. Ima puno godina kako sam „Televiziju” objesio na prvu granu stabla u dvorištu, a od tada „nije moja”. Moram naći načina doznati imena svih „institucija” koje su sjele na klupu pored kipara Kuzme Kovačića, i koje su stale u obranu umjetničkog djela. Moj zapis sjeda baš pored Kovačića, a sramote li ovome Narodu, ako budem sam, i jedini. Gdje živim, ni tomu se ne bih začudio.

Moram naći načina doznati tko je sve od „crkvenjaka” sjeo pored Kovačića? Ovo je poseban razlog: može li se umjetnost Kuzme Kovačića uopće odvojiti od Boga, Biblije, Katoličke Crkve? Ima li produhovljenije umjetničke duše od Kovačića? Djelo njegovo: duhovnost do nebesa. To je razlog zbog koga „đavli navaljuju na tamjan”. Ne znam za druge: ovim pismom suprotstavljam se barbarstvu suvremenih „ Ali- baba, Ali-babica, Ali-brozića”. To je razlog moga pisanja: bolje početka moga pisanja. Jer, ima toga, ima se toga puno reći.

Kuzmu Kovačića nisam nikada osobno susreo, a trebao sam. Mea culpa: ponekad potrošim svoje vrijeme pomažući „bitangama”, a preskačući „princeze”. Pamtim dobro jedan poseban događaj: Kovačić je bio dogradonačelnik Grada na svome Otoku. Tamo gdje je hobotnica Anđelinovića zacrnila orjunaštvom duh drevnih Hvarana, izrasti u suprotnost bilo je umijeće. Kovačić je izrastao u suprotno. Najavili su kako na Hvar dolazi čudan „dikobraz”, nadimkom Žepe Bevanda, a kako dikobrazi ne podnose križeve, narediše Kuzmi Kovačiću, donačelniku, da sa zida svoga ureda ukloni Isusa. „Ni u ludilu!”. „Ili ukloni križ, ili daj ostavku”. Tako odrediše „masolibani” Tako Kuzma Kovačić dade ostavku. Ode Kovačić, ali ostade demon. Ova priča ima svoj nastavak, ali ima vremena i za nastavak.

Iščitavajući vrijeme „nevremena”, kako je sotonsko drugim imenom nazivao pjesnik Danijel Dragojević, imaju li duhovnjaci Kovačićeva tipa ikakve mogućnosti? Mogu li mudračine „našega doba”, u liku svoga barbarstva, ugroziti duhovnost kulture i umjetnosti? Mogu li zanijekani sposobnjaci našega vremena „uvenuti” pod udarom brigada „kulta tura”. Jer ovim „brigadama” Bog nije ni mogao dati pamet, kad su dolazeći do „božje čestice”, otkrili kako nema Boga, pa ni pameti. Samo „korito i bukara”, kad „gazda” reče, a miris „kravola”, ako se snađeš. Do daljnjega, što mogu nego rušiti. Mogu li ovakvi likovi, maškare nad maškarama, ugroziti djelo Kuzme Kovačića? Mogu li ga ičim nadmašiti? Samo glupim i ružnim, a time se ne ugrožava veliko i lijepo. Kuzmi Kovačiću čine uslugu: stotinu godina netko će prepričavati ovaj događaj: komunistički barbari uništili spomenik. Onako kako je Tito uništio Jelačića, onako kako su Vandali uništili Salonu. Možda i nesvjesno daju novu stvarnost: kad prođe njihova sila, ima li netko „pravo” po istom pravilu postupiti: porušiti sve komunističke spomene, i iz kulture im zatrti ime? Ima li? A zašto ne bi imao? Utakmice imaju više „poluvremena”.

Natjeraše me ovim barbarstvom nad časnim Kuzmom Kovačićem, jer čini se, ne ruše oni kamenje, nego njegovo Ime, zapitati se što sam mogu učiniti protiv svijeta „nečastivih”? Dosjetio sam se svojih starih „grijeha” i razloga svoje „grešnosti”, a zbog svoje nepopravljivosti, došao na udar svih mogućih „pravovjernika”. Osnovao sam, po uzoru na „vasceli svet”, nevladinu udrugu imenom: Nevladina udruga „Svetozar Rittig”. Pročitao sam čitavoga Novaka, onoga od „Crimena” i nisam ga pronašao ni spomenuta. Našao sam ga u Bogdana Radice, kao „ljepotana”. Da ne dužim, to je štrosmajerovac „bračke škole”, „bauk antifašista”, jedino ga je Stepinac izjurio iz sobe u Lepoglavi, zovući ga najgorim izdajnikom. Nisam pronašao nikoga goreg od njega za zastupstvo, zato se udruga prozvala njegovim imenom. Članovi te „nevladine udruge” bili su slijedeći: Ja, ja, ja, ja, i ponovno ja. Udruga je donijela odluku „ordenom” okititi sve jugonostalgičare, izdajice, i pripadnike „kulta tura”. Ima nekoliko uglednika, kojima je dodijeljen orden, a mirno su se pravili da nisu odlikovani. Ima i onih, poput „velikoga meštra sviju hulja”, sablažnjenih zbog odlikovanja, a nisu daleko od Ali-babe, a ni od Ali-babice. Bilo je velikih savjeta, opomena, prijetnji i tko zna čega sve drugoga. Prestalo je od odgovora: vi meni jednu, ja ću vama tri. Pa čija bude zadnja. Palo mi: zašto ne odlikovati istim „ordenom” Ali-babicu, Ali-babu i sve takve, u gradu Marmontovu, a i šire. Baš to ću učiniti, ali kad me bude volja. Neka čekaju. To ne će nešto posebno donijeti kiparu Kuzmi Kovačiću, a meni će oduzeti podosta vremena. Mogli bi ponešto dobiti vječni podrugljivci: imat će o čemu govoriti, imat će se čemu smijati, imat će se komu rugati. A obećavam da orden ne će blistati samo na Ali- babama.

Da sam znao drugačije, drugačije bih stao uz kipara Kuzmu Kovačića. Ovoga trena, ovim što pišem, stajem uz njega i njegovo „umijeće”.

ANTE ČAVKA

FRATAR PRAVAŠ I SVI DEMONKRATSKI DEMONI

Bilo jednom jedno visoko brdo. Dok su još bili pod brdom ponudili su mu „kruh bez motike“, dok su bili tek na polovici uspona ponudili su mu „kruha i igara“, a kad su se popeli na visoko brdo, odakle se vidi cijeli svijet, zvali su ga da vidi njihovu moć, da klekne, i da se pokori, jer tako će i njegov biti cijeli svijet. Čudne barunice, raspuštenice znanog istinoljubca, baruna Minhausena, pokušale su se cjenkati za njegovu „dušu“.

Jeste li vi Legija, pitao ih je. Mi smo „Demokrati“, mi smo „demokracija“. Demokracija ili demonkracija, demokrati, ili demonkrati?: pitao je. Demokracija i demokrati!: odgovorili su. Imam svjedoka koji upravo svjedoči drugačijem, zovem za svjedoka slugu Božjega, istinoljubca fra Mihu Kotaraša. On svjedoči: vi ste Legija, vi ste demonkrati, a vaše je djelo demonkracija. Stoga odlazite svome svijetu, vi sinovi mraka, sinovi zloga.

Od toga vremena, jasno da jasnije ne može biti, s visokog brda, brda ili vrha svijeta sinovi mraka viču: demokrati, demokrati, demokracija, demokracija. Do sinova svjetlosti dopire jeka: demonkrati ,demonkrati, demonkracija, demonkracija!

Pričinilo mi se na prvu da sanjam. Rano jutro, otočić Visovac, a ja na putu prema „fratrima“. Netko me budi, a nije mi jasno tko, kao da sam krenuo put „manastira“. Crn netko u prikrajku, crni Porfirije, pjeva pjesme Momčilove, on „ostavlja malu kod ovaca“, pa ide „put“, put čega, nikako da mi razjasni san. Zbunjuje me i pjesma o Momčilovoj kokardi, a još više što ja tu radim. Jer tamo gdje sam ja slušao pjesme, nije se pjevalo o „kokardi na glavi“ nego o „raspopu što umjesto konja jaši prasice“. Tako su se pomiješale i pjesme, i likovi, i mjesta. Čudan san.

Budim se polako, i bunim se, a onda, nije to Porfirije nego netko puno „krještaviji“. Prije potpune svijesti, u ostatku sna, dolazi k meni neki meni nepoznat fratar: ja sam fra Miho Kotaraš, ovo je moja nekadašnja soba, ovdje sam i ja „progledao“. Ne boj se ovih kriještavaca, ovo su ti prodane duše, bezimeni psići moćnih „barunica“, one su „barunale“ u njihove pameti, sada su obične varalice i „šizmatici“. Kričali su oni i pod mojim prozorom, a umuknuli su tek kad sam im pokazao zube. Da znaš, ja sam fratar pravoslavnih korijena, hrvatski rodoljub, pravaš, a da znaš, ja sam bio župnik i tvome rodnom Kijevu. I meni su željeli pjevati Momčilove pjesme, i mene su pokušali učiniti „narodnim sveštenikom“, i mene su pokušali od hrvatskog pravoslavca pretvoriti u Srbina, a najveći uzor davali su mi kroz primjer obrezanog Židova, novcem krštena u „Srbina-katolika“. Budi budan, ne vjeruj im ni riječi. Ovo su ti sve, ili bezbožnici, ili „šizmatici“. Nisam im se dao vrijeđati. Ništa ti ne će biti, ako i ti pokažeš zube. Pamti, svaka riječ naprednih demokrata uvijek je nazadna demonkracija.

Upravo kad sam želio nešto zaustiti, zbunjen snom, nestalo je i fra Mihe. Ostalo je rano jutro, cik zore, i paun. Paun na visokom, granatom boru, svega pet metara od moga prozora. Kriješti li, kriješti. Odmah spoznam, to je nastavio kriještanje od jučer, a znao sam dobro, tako će mi biti dokle god bude pauna na Otoku, ili dok ja ne odem negdje gdje su paunovi na manjoj cijeni. U rano jutro, razbuđen paunovim kriještanjem, spreman ponovno zaspati, jer kad mu dosadi kriještati paun će i sam zašutjeti, prije novog sna ostade pitanje: tko je Momčilo, tko je Porfirije, a tko je i fra Miho? Ovo je priča o snu: Momčilo je nastrani raspop, petokrakaš među četnicima, kokardaš među partizanima, Porfirije je demonkrat u svijetu demonkrata,svete duše, đavlije mješine, fra Miho Kotaraš pravaš među demokratima. Veže nas zajednički put: on je iz Kninskog polja dospio do Kijeva, a ja sam iz Kijeva dospio do do Kninskog polja. Njemu su svi demokrati bili demonkrati, a meni su svi liberali „na „jeftinoj cijeni“, čak i onda kad mi u posjetu dođu uglađeni do „cianida“ i u limuzini srebrnih „branika“. Ni jedan ni drugi nismo se pokajali, ni zbog puta kojim idemo, a ni zbog misli koje mislimo. Jeka ponavlja i prošlost i sadašnjost: demonkracija, demonkracija, demonkracija!

Curice, svega svijeta, gledajte me, gledajte, gdje sam se popela. Budite uporne, slijedite me. Čujem nekoga kako ovako viče „curicama svega svijeta“. Provjeravam da ponovno nije kakav san. A nije. Tražim po slikama „vrhunac svijeta“ i nekoga tko to izvikuje. Neka naoko žena, jer doba je kad ni u javi nitko više nije siguran tko je muško, tko žensko, a tko nešto „srednje“. Pored nje neki starkelja, možda i kakva baba, čini se nesigurna na nogama, ili nesiguran i u pamćenju. Demokracija je vrh brijega odakle viče neka naoko žena pored naoko nekoga muškarca, demokracija je vrh svijeta odakle viče neko naoko muško pored nekoga naoko ženska. Ovo je sila demokracije. Do mene dopire jeka: ovo je sila demonkracije. Tko viče, komu viče, zašto viče? Demokraciji pametan čovjek doda samo jedno slovo, ma onda sve bude jasno: tko viče, komu viče, zašto viče. Ponovno je ovo demonkracija. Odrastao sam da to shvatim, za to mi ne trebaju snovi, a i fra Miho Kotaraš može počivati pokojem pametnog i dobrog fratra. Gledajući čudno žensko kako s „vrha“ svijeta zove curice svijeta da se „penju“, pitam se kamo bi se „curice svijeta“ trebale penjati? Bolje bi bilo da ovo paun kriči pet metara od moga prozora, u cik zore, utekao u grane visokog bora. Na žalost: ovo nešto s vrha svijeta viče „demokracija“ a nešto vječno pametno jekom odgovara: demonkracija, demonkracija, demonkracija!

Paun je vrsta Božjeg stvora koga nikada nisam volio. Ne znam je li vrsta kokoši, ili vrsta ptice, da je baš kokoš, nije, a da je baš sokol, nije. Rep mu je dvadeset puta veći od glave, i kriješti o svojoj ljepoti od jutra do večeri. U glavi mu je pamet toliko mala da je dvadeset puta manja od glave. Čini se da je veća jedino od „lukulovaca“ slavnih rimskih vremena, i vrle latinštine: ovi su bili toliko ludi da su za jednu večeru morali poklati tisuće paunova kako bi njihovim pečenim jezicima hranili svoju budalaštinu.

Ne volim paunove. Malom glavom, šarenim repom, bez sluha za skladnost pjesme, sramoteći svojim kriještanjem ptičji rod, viču neprestano: ljudi i ostali stvorovi zemlje, ne gledajte mi u glavu, u rep mi gledajte. Curice svijeta, gledajte, gdje sam se popela: ljudi, i ostali stvorovi svijeta, u me gledajte. Ne da mi se ne pitati: u glavu da ti gledam? Jer ni repa nemaš da njime pokriješ demonsku golotinju. Nisam curica da u te gledam, a ne vjerujem da su curice lude u takve gledati. Ne volim paunove, ne volim demokrate, ni one slične paunu, ni one slične paunici. Ne zna se čemu se paun kiti ženskom naravi, zašto je vlastitoj ženki odnio raskošnu odjeću. Ne zna se na vrhu svijeta što se to viče: to je uvijek i samo pusta demonkracija.

Zbogom ostaj, mala na vrh brijega,čekaj svoje svjetske curice, i ne čekaj mene mitraljesca, ja ti odoh put …! Kud? Odoh za pričom. O barunicama, Srbima katolicima, o manastiru i samostanu, o demonkratima zvanim demokrati, a i o fra Mihi Kotarašu, liku što je od manastirskog kozara postao hrvatski rodoljub, pravaš, i znalac mnogih stvari. Sve je ovo u podneblju Krčića, i Krke, Dinare i Promine, sve je ovo oko manastira i samostana. I sve je ovo samo stoga, da poput fra Mihe još jednom viknem: odlazi, Sotono!

Pričalo se u jednoj priči o prosvjetljenju jednoga Mehe. Mehu su Mehom prozvali njegovi roditelji i rodbina kad su ga sunetili, posvećujući ga Al-ahu, a Mehu nije brinulo to što je njegova prošlost preuzela svoj običaj od onih koji su bili vjernici El-ohovi, i što su svoj običaj zvali obrezanjem. Meho se nije dao zbuniti. Živio je kako je mogao. Začudio se sebi i svijetu tek onda kad su ga počeli pravo „prosvjećivati“.

Mehu je put iz njegova sela doveo do Sarajeva, a u Sarajevu je dočuo kako postoje vozila na kojima piše „tahi“. Vikneš ga po imenu, rukom mu daš znak da stane, on stane, rekneš mu kud da te odveze, a on te tamo i odveze. Tako je Meho vidjevši kako prolazi vozilo velikog natpisa za njim i viknuo: „Tahi“! Stani, „tahi“! Tada mu je pristupio njegov „prosvjetitelj“: nije to „tahi“ nego „taksi“, seljačino nepismena. Meho je začuđeno gledao svoga „prosvjetitelja“. Opsovao je život: pedeset mi je godina, a nisam znao da mi nije ime Meho, nego Mekso. Kad je ovaj „tahi“ taksi, onda ni ja nisam Meho, nego Mekso.

Nije se ovo dogodilo samo Mehi. Ovo se puno ranije dogodilo Vrličaninu Ivi Brešanu. U nesigurnim vremenima tursko-venecijanskih zadjevica, gdje su se dva okupatorska konja tukla preko hrvatskog magarca, na izvoru rijeke Cetine, u Vrh –rici, u Podinarju, iz talijanske Brescije doselila se židovska obitelj u Podinarje, živeći kao i svi drugi Podinarci. Brešani su slavili Pashu, a i Ivu su obrezali, po drevnom židovskom običaju. Ništa neobično ne bi se dogodilo, Brešani bi bili što su i bili, da se odjednom kao „prosvjetiteljke“ nisu u Podinarju pojavile engleske „barunice“. Donijele su mnogo novca, i stavile pred Brešana, ali su ga zaskočile „šekspirovskim“ pitanjem. Što je bolje biti: siromašni, obrezani Židov, ili bogati Srbin-katolik? Ako prestaneš biti obrezani Židov, i postaneš Srbin –katolik, bit ćeš bogat i moćan. Ako uporno ostaneš obrezani Židov, a ne postaneš Srbin –katolik, ostat ćeš siromašan i nemoćan. Brešan se mislio, i domislio. Opsovao je život: Pa gdje ste dosad da mi to kažete? Nisam dosad ni znao da nisam obrezani Židov. Nisam dosad ni znao da sam Srbin-katolik. Što mi je činiti da se obratim?

Sad si obraćenik, nisi više Židov, odsad si Srbin- katolik. Krstimo te u ime naše kraljice. Ona je vrhunac naprednjaštva, ona je božica demokracije. Budi demokrat, budi liberal. To se od tebe traži. Uzmi ovaj novac, da to ne zaboraviš. Idi po svijetu, i propovijedaj!

Čudan prizor: bezbožnice protestantske vjere tako su u Vrlici krstile prvoga Srbina –katolika, a on je, upisan u čudne „katoličke“ matice, katolicima više zla napravio nego proteklo Otomansko carstvo, i s njime polovica svih svjetskih bezbožaca. Tako to izgleda kad netko krsti Srbina – katolika.

Priča o Mehi i njegovoj preobrazbi u Meksu izmišljena je šala, ali priča o Brešanovoj preobrazbi živa je živcata istina. Poseg za istinom navodi me da izbliza pogledam djelo „barunica“. One su raspuštenice dobro nam znanog baruna Minhausena. One su naslijedile njegovo laganje: tako su debelom laži „pokupovale“ istinu. Ono je davno započelo : još tada, dok su engleske barunice kupovale na popust „mrtve duše“, obrezanike uskrišavajući u Srbe – katolike, na korake hrvatske samobitnosti vezali su robovske, olovne kugle. Nisi ti Židov, ti si Srbin. Nisi ti Vlah, ti si Srbin. Nisi ti Crnogorac, ti si Srbin. Nisi ti Hrvat, ti si zastranjeni Srbin. Nije ovo benediktinski samostan, to je srpski „manastir“. Nije ovo ni kakva hrvatska prošlost, to je sve srpsko, nije to ni kakva hrvatska kultura, sve je to srpsko. Bog je Srbin, pa je sve srpsko. Srbi su „izabrani narod“ pa su Srbi svi i svuda. Tko to kaže? Tako mi bečke škole svetitelja Mehe Kopitara, a tako mi i papkara Mekse Karadžića, tako uče engleske „barunice“. Barunice: Načertanije nije srpski nacrt, to je djelo engleskih barunica. Ovo još nije završilo: olovne kugle nisu spale hrvatskoj stvarnosti. Novac buši gdje ni svrdlo ne će: tako mnogi dosad nisu znali da su šuplji gadovi. Ovo pišem samo da to ponovim. Teški gadovi još uvijek drže englesko olovo na žustrim hrvatskim mislima. Gadovi, šuplji i prazni gadovi.

Misli su mi kao mećavom uskovitlana Dinara. Svaka misao kao roman. Svaka misao kao smrskan pšenični klas na dlanu: puhati je žustro da pšenica ostane, a pljevu da vjetri daju nepovratu. Imena i sudbine, ah koliko je imena, koliko sudbina. Istina stoji gorda kao dinarske litica, a nevidljive barunice potplaćuju da se ne vidi. A vidi se: lik po lik otkrije istina. Spoznam kako je lako kupiti „mrtve duše“ . Sjetim se moći čiste istine. U cara Trajana kozje uši, vikala je zemlja kad to nisu htjeli ljudi. Spoznajem: Trajanima treba pokazati uši, barunicama mutnu dušu. Kad se tako postupi tada se dogodi prava preobrazba: netragom odu barunice, novac i njihovi Srbi-katolici, a ostane židovski doseljenik iz Brescije, u Podinarju, na Vrh – rike slaveći obrezanjem svoga El-oha, i živeći kao i svi njegovi susjedi: svoj kruh jedući i svoju “slavu slaveći“. Misli su mi kao mećavom uskovitlana Dinara, jer povijest se ponavlja. Preobrazba nije vratila istinu, preobrazba je stvorila zloću. Umjesto da opsuje „prosvjetitelja“, Meho se pretvara u Meksu. Umjesto da barunice pošalju Minhausenu, ljudi su zaboravili prošlost, i nisu više što su uvijek bili. I ne pitaju tko su i što su, postaju ono što im drugi reknu. Misli su mi kao mećavom uskovitlana Dinara. Jer povijest se gluposti uvijek ponavlja. Za istinu Trajanovih ušiju nije dovoljna rupa u pustom polju. Treba duboka jama, treba bezdanka.

Ponovno moram put „manastira“, a već sam takav put označio velikom napašću. Ovaj put, put „manastira“ ne idem sam, idem putem neobičnoga fratra, glasovitoga fra Mihe Kotaraša. U svojoj najranijoj mladosti on je prispio u „kaluđere“, tek onda prispio je u „fratre“.

Neobična je sudbina ovoga zanimljivog fratra. Otac mu se zvao Stevo, a mater Simeuna, živjeli su u Kninskom polju, u Kovačiću, u zaselku Kotaraša, nedaleko izvora rijeke Krke, i pored slapa zvanog Krčić. Sina su prozvali imenom Nikola. Bili su pravoslavci pa je Nikolu u pravoslavnoj crkvi krstio pravoslavni svećenik. Susjedi katolici zvali su ih „Rumunjima“, a doselili su se poslije venecijanske pobjede nad Turcima, negdje iz tadašnje Crne Gore. To svjedoči naziv susjednog sela. Selo se zove Crnogorci. Samo prezime Kotaraš odvodi misao u Boku Kotorsku, pa pridošle povezuje s njihovom pradomovinom. Sve do dolaska čudnih barunica svi ovi ljudi jako bi se začudili da ih je netko nazvao Srbima. Srbija je bila zemlja daleka, jedva da su za nju ikada čuli, a kad su i čuli bilo je to o bunama, ratovima, nemirima, a i pokoljima. Takva je bila i obitelj Nikole Kotaraša: bili su pravoslavci, Crnogorci ili Vlasi, nevažno, iako bi i to bilo lako saznati, jer postoje zapisi o svakoj doseljeničkoj obitelji. Da je u to vrijeme netko Stevu i Simeunu Kotaraš nazvao Srbima, najprije bi se oni tomu začudili. Barunice su našle svoje Brešane, svoje Obradoviće i Karadžiće. Tako su svi ovi Crnogorci i Vlasi ostali to što jesu tek u katoličkim nazivima, a barunski ih je novac preveo u Srbe. Isto pravilo: Židov Brešan postao je Srbin-katolik, a Crnogorci i Vlasi postali su Srbi. Mali Nikola nije se našao pod udarom engleskih barunica. Postao je sasvim suprotno: katolički svećenik pravoslavnih korijena, hrvatski nacionalist, pravaš, i najljući borac protiv bezbožnih „demokrata“ svoga vremena. Čini se da mu je najljuća borba i bila sukob upravo s najrevnijim Srbinom –katolikom, bivšim Židovom Brešanom, a uz njega i s drugima, o kojima treba dobro čuti.

Otac Nikolin, Stevo Kotaraš opazio je vrlu sposobnost svoga dječaka: dobar do Boga, a pametan do neba. Želio je da mu dječak postane „netko“. Kako je shvatio život, i prilike, njemu je put u život mogla dati samo tadašnja Pravoslavna crkva. Poslije završene osnovne škole, koju je pohađao kao podstanar obitelji Šimunović, jer je djetetu škola od rodne kuće bila predaleko, otac ga je odveo u Zadar, želeći da u tadašnjem pravoslavnom sjemeništu postane pravoslavni svećenik. Godinu dana dječak je proveo u školi, a da nije naučio ni slova, izgubio je godinu jer nije znao talijanski jezik. Otac ga razočaran izvodi iz takve škole, a nada se drugo, boljemu. Odvodi ga u „manastir“ na Krku, želeći da bude „kaluđer“, posebno da postane učen i pametan. Krivo je mislio, dječaku to nisu dali, a pitanje je jesu li i mogli.

Ostavljajući dječaka „kaluđerima“ na odgoj, nemalo se zaprepastio kad je nakon nekoliko mjeseci došao vidjeti dječaka: nisu ga ništa učili, poslali su ga u brda čuvati koze. Kad je to prigovorio, obećali su da će ga uzeti u školu. Kad se ponovno vratio vidjeti dječaka, ništa se nije promijenilo. Dječakov je posao ostao čuvati koze. Vidjevši ga mršava i bolesna, otac ga je poveo sa sobom: nije uspio ni drugi Nikolin školski pokušaj. Kako se obitelj preselila u Knin, gdje je Stevo kupio mlin pa postao kninski mlinar, mladi Nikola postao je uz oca tek mlinarski pomoćnik. Obitelj Kotaraš u to se doba jako sprijateljila s fra Mijom, katoličkim, vrpoljskim župnikom. Mali Nikola jednostavno je gutao sva znanja i spoznaje, oduševljen fratrom i njegovom naobrazbom.

Tužan događaj razbio je Nikoline snove: ljubljeni „idol“ premješten je iz Vrpolja na novu dužnost. Tužan rastanak pretvorio se u životni put. Pametni otac donio je odluku. Poručio je prijatelju fratru, tada na dužnosti u Sinju: evo ti moga dječaka Nikolu, uči ga, i ako te volja odgoji za fratra. Tako je u svojoj trinaestoj godini mali Nikola upisao prvu godinu gimnazije, a tek nakon godinu dana primljen u Katoličku crkvu. Pred njim je tada bila cijela gimnazija, studij filozofije i teologije, u svemu je bio vrhunski. Kad je dospio na otočić Visovac, u susjedstvo svoga „manastira“ i njegovih kaluđera već je bio mladi „intelektualac“, tek ga je pokatkad odvodio pogled na brda gdje je trebao ostati “manastirski kozar“. Kao zahvalu svome obiteljskom prijatelju fra Miji, na pitanje koje će ti fratarsko ime biti, ponosno je odabrao: zvat ću se fra Mijo, zvat ću se fra Miho.

Nije daleko od istine riječ rečena o fra Mihinoj naravi: dobar do Boga, pametan do neba. Na poprište života izišao je kao ratnik oboružan katoličkim načelima, neustrašiv, nezastrašiv, čovjek velikog srca i duše, čega se prihvati u tomu i uspije, ostavljajući svome vremenu pokatkad nezamislivo i neizvedivo. Već pri kraju devetnaestog stoljeća na dužnosti je u Kijevu: vodi Kijevljane na hodočašće u Cetinu, na „vrh-rike“, na preživjelu ruinu katoličke crkve Svetoga Spasa, usput ostavljajući za ono doba nevjerojatno: fotografiju hodočašća, a na njoj stotine Kijevljana. Ovo je fra Miho Kotaraš, fratar, hrvatski nacionalist, starčevićanac, pravaš: sve se ovo zbiva jer su barunice našle svoje Srbe-katolike. Da je netko fra Mihi Kotarašu rekao da je Srbin dobio bi primjeren odgovor. Rođen u uskom okrugu odakle potječu zloglasni i nastrani pop Đujić, i njegov još zloglasniji nećak, boljševik Jošo Durbaba, neobičan je jer mu engleske barunice nisu uspjele zamutiti prošlost. Pravoslavci kršteni u Srbe postali su mu ljudi za žaljenje, a Srbi –katolici postali su njegovi ljuti neprijatelji. Nisu ga štedjeli, a nije štedio ni on njih. Prozvati ga Srbinom, to njemu reći: za to je trebala hrabrost. To što su vlaške doseljenike ili crnogorske pravoslavce prozvali Srbima, i što su se oni dozvolili tako prozvati, nije se ticalo fra Mihe: katolik do neba, hrvatski pravaš do zadnje kapi krvi, to je fra Miho Kotaraš, ništa drugo. Stekao je velike neprijatelje, a oni su sebe nazivali Demokratima.

Sukob fra Mihe Kotaraša i Demokrata počeo je u Sinju, za njegova gvardijanstva u sinjskom samostanu, a posebno se odvijao dok je bio župnik župe sinjskog Otoka. Dva su njegova glavna neprijatelja: veleposjednička obitelj Tripalo, i odvjetnička obitelj Grisogono. Nije teško shvatiti da su obadvije ove obitelji bile slobodnozidarske, i da su u svijetu fra Mihe Kotaraša, i njegova neukog naroda oni gradili „novi svjetski poredak“. Stožer „novoga svjetskog poretka“ obitelji Tripalo bio je u liku Ante Tripala zvanog Miko, a odvjetnički stožer obitelji Grisogono oslanja se na orjunaštvo, i vjernu službu beogradskim čeršijama , i beogradskim despotima. Moć obadvije obitelji bio je novac, bili su to najbogatiji ljudi sinjskoga prostora. Demokrati su imali novac i veliko svjetsko „zaleđe“, a pravaš fra Miho Kotaraš imao je narod i obraz.

Boj pravaša i demokrata zbio se 1907. godine, izbio za izbore za bečke zastupnike, slijed događaja samo je stvarao napetosti. Da bi unijeli nered u pravaške redove demokrati su pobunili seljake: ne dajite župniku „redovinu“. Četrnaest seljaka, pristalica ovakvih demokrata, pobunilo se i nije htjelo dati breme sijena za hranu „župskoga“ konja. Na ovo su ih nagovorili Pribislav Grisogono kao vođa demokrata, a Tripale su iza svega toga stajale. Za seljačka prava, i nazivom težačkog imena, borile su se upravo dvije najbogatije posjedničke obitelji. Može se misliti što je o njima, baš po svojoj naravi, mislilo fra Miho Kotaraš, i njegovi pravaši. Najbolje govori slika izbora 1908. godine. U rano jutro za njegovom pravaškom zastavom na izborni „mejdan“ u Sinj krenulo je stotinu seljaka, a za demokratskom dvanaest. Pravaši su odnijeli pobjedu s više od pet stotina glasova. Kako je tadašnja Austro-ugarska bila prilično pravna država, do reda jako držeći, sud je pozvao na saslušanje pobunjene seljake, kaznio ih novčanom kaznom, i naredio da „redovinu“ moraju plaćati, jer je to plaća župniku kao matičnom radniku.

Nova bitka između fra Mijinih pravaša i Tripalo-Grizogonovih demokrata zbila se drugom polovicom srpnja 1909. godine. Poslije punih četrdeset godina Tripalove vladavine konačno su pali. Piše fra Miho: prvi put da narod bira slobodno, i pridobio je Tripale.

Općinski izbori u kolovozu 1911. ponovno su fra Mihinim pravašima donijeli veliku pobjedu, ali su doveli i do fizičkog sukoba. Tripalovi i Grizogonovi demokrati nisu mogli podnijeti poraza. Njihov glavni propagandist Nikola Viduka na sinjskoj „pijaci“ početkom rujna susreo je fra Mihu Kotaraša i pokušao ga udariti šakom. Fra Miho je na vrijeme uočio nasilnika pa ga je u tomu spriječio. Gradsko redarstvo odmah je nasilnika uhitilo, i sud mu je odmjerio četrnaest dana tamnice.

Demokrati, ili naprednjaci, kako su sebe nazivali, nisu dali mira fra Mihi Kotarašu, a ni njegovim pravašima. Najbolje bi bilo da su se prozvali Srbima- katolicima, jasnije bi im bile namjere, a napredak prema „orjunaškoj“ duši sve bi razjasnilo jednom jedinom riječju. Pratili su svojom „orjunaškom“ moći svaki korak fra Mihe Kotaraša. Slušali su ga na svetkovinu Duhova u kninskoj crkvi sv. Ante, i optužili da ih je nazvao „bezbošcima“, a da je javno govorio kako Banovinske novine Isusa nazivaju lopovom, a Gospu bludnicom. Tužila su ga trojica zagrebačkih „napredn jaka“, dr. Surmin, dr. Lorković i dr. Wieder, a općinski sud u Vrlici trebao je presuditi istinu. Tužitelje je zastupao dr. Grizogono, a obranu su vodili dr. Krželj i dr. Marović. Sudac je bio dr. Vermazza. Fra Mihini odvjetnici donijeli su dokaze koji su potvrdili da fra Miho govori istinu. Predočili su tekstove u kojima je upravo pisalo što je fra Miho govorio. Sud je oslobodio fra Mihu lažne optužbe, a lažne tužitelje novčano kaznio plaćanjem sudskih troškova. Općinski sud u Šibeniku odbio je i „naprednjački“ utok, potvrđujući vrličku presudu, i fra Mihu oslobađajući svih optužbi.

To se ne bi dogodilo da je sudstvo bilo samo koju godinu starije. „Naprednjaci“ i „demokrati“ srušili su „stari svjetski poredak“, a našli „novi“. Bijesna šaka demokrata Viduke pretvorila se u „samoubojstvo“ Ive Pilara, razlupanu glavu znanstvenika Šuffleya, Javorovo tamnovanje, Budakovo preživljavanje, ili Jucine počupane nokte. Samo nekoliko godina kasnije demokrati su našli sudce „koji se Boga ne boje, a svijeta ne stide“. Grizogono je postao vrhunski sudac, Tripale „moralni stožeri“. Ukrali su fra Mihinu pravašku domovinu, ukrali su pravoslavlje njegovih pradjedova i „osnovali Srpsku pravoslavnu crkvu, obitelj mu proglasili srpskom, posrbljujući i njega, i Knin, i Topolje, Crnogorce, Krčić, Krku i Kotaraše. Sve su mogli, ali fra Mihu Kotaraša nisu mogli slomiti. Umro je u Zagrebu 1926. godine: demokrati su mu bili demonkrati, a naprednjaci puno više „naprdnjaci“.

Ovo i jest priča o „naprdnjacima“ zvanim naprednjaci, a isto tako priča o demokratima koji su demonkrati. Tako mi fra Mihe Kotaraša, hrvatskog pravaša, domoljuba i fratra hrvatskih pravoslavnih korijena, veseljaka dobrog do Boga, i pametnog do neba, ništa se nije promijenilo. Orjuna u srži Grizogona, tripalo do tripala sve gori od gorega, sitni demokrati svjetski demonkrati, a jao svijetu u komu su naprdnjaci svjetski naprednjaci. Ništa se nije promijenilo. Barunice još uvijek kupuju kuje za korito i bukaru, a još uvijek mnoštvo je Brešana, obrezanih Židova, što po pjesmi čovjekolikog „muzikanta“ Porfirija, kreću „putem Srba-katolika, sve do Srba, svagdje i svugdje. Oni su demonkrati suvremene demokracije. Bezbožni šizmatici: rekao bi im fra Miho Kotaraš, da je moj suvremenik, i da sada živi. Kako on to ne može jer je odavno mrtav, sam ću reći. Demokreti svih vrsta demonkrati su svih vrsta.

Neka priča pokaže prokletstvo staroga u novome, a neka novo ponovi prokletstvo staroga. Nije to samo priča, nego je to živa istina. Ljudi, gledajte u nas, gledajte dokle smo došli. Gledajte gdje sam se popela, curice svijeta, gledajte u me. Znam dokle ste došli. Do zla ste došli. I znam gdje ste se popeli: da niski padnete. Prošlost demokracije: demonkracija. Sadašnjost demokracije: demonkracija. Tamo se penju loši, a pametni idu drugim putem. Ispod svih brda gledam vrhunce demonkracije. A tek se tada nemam čemu nadati.

Da je priču pustiti ne bi lako svoj konac ugledala. Nije mala demonkracija u vrle demokracije. A Likovi, jao, likovi?

Bio jednom jedan Ujdurović, čudan svat. Umjesto da po Soroševu izdaje svoje Židove, i stekne koju kunu, on je pretresao džepove očevih žrtava. Poslaše mi na uvid brojku milijuna na tek jednoj banci: ostavlja puno više nego što koštaju sve tri „čerge“, a kamo li jedna. Samo na jednoj banci, a ovakvi likovi nikada ne drže sva „jaja“ u jednoj košarici, a ni kćeri mu se ne zna zanata. I njega su kasno „krstili“, najprije mrski mu Hercegovci, a onda dragi Englezi. Od straha pred Hercegovcima propjevao je ustaški, a od Engleza postao demokrat prve lige. Hercegovcima je izdao „bosanski grb“ ,a Englezima izdao sve „hrvatske tajne“. Vrhunski demonkrat. Sva prodana, i izdajnička prsa, sebi jednakih, kiti ordenom „Miko Tripalo“.

Bio jednom stvarno jedan Miko Tripalo. Najprije je bio sveti pročelnik Marijine kongregacije u sinjskoj gimnaziji, prije nego su ga iz nje izbacili. Onda je postao predsjednik Komunističke omladine i pravi izdanak mutne tripalovštine. Postao je tajnikom i prvim suradnikom zloglasnoga razbojnika Ilije Grubića. Poznati „drug Ilija“ , u prominskom selašcu Puljani mnoge je ljude učinio mrtvim ljudima, bez traga nestalim, a nešto poslije „drug Ilija“ dobio je zadatak ubiti svakoga, koga k njemu pošalju. Demonkracija: što radi crni vrag, to isto radi i njegov šegrt. Kakav gazda, takav mu i sluga.

U ovoj prokletoj tripalovštini udjela su imale i dvije Milke. Jedna se tada zvala Malada, a druga Raos, prva iz Žitnića, druga iz Vrgorca. Prva je prispjela na čudno natjecanje. Zadatak: tko će nad jamom Kočevskog Roga u jednom danu poklati više zarobljenih Hrvata. Milka nije uspjela dostići „druga Perišu“, bila je tek treća. Simo Dubajić nije ju stoga posve volio. Druga je Milka bila „klerikalna ljubavnica“. Živjela je u Miljevcima, ne zna se čija priložnica. Tu su bili i stric i sinovac, oba sumnjivca, a kuharica je bila obojici. Stric se zvao fra Ivan, a sinovca su zvali Stipicom fratarskim. Jedno je sigurno: Milka je bila važna partizanka. Posljednjeg dana , prije odlaska iz Miljevaca u Puljane, u smrt je poslala samo šezdeset i četiri Miljevčanca. Da je uspjela, poslala bi i više. Fra Ivan je bio „narodni svećenik“ , uspio je polovicu svoje župe poslati u „starokatolike“, a drugu polovicu pretvoriti u „pravoslavce“, hodao je svijetom propovijedajući kako su komunisti jedini demokrati, i da od komunista nema većih pravednika. Bio je moćniji i od engleskih barunica. Milka Raos nije stoga bila neka velika „ljubavna avantura“. Ima veća fra Ivanova sumnja: „barunao“ je on u samu jugoslavensku kraljicu. O tomu su orjunaši šutjeli, a komunisti su ga držali u vječnoj sumnji.

Bila jednom jedna Tripalova štala. U nju su jednog dana poslije pada Širokog Brijega u komunističke ruke, doveli zanoćiti stotinu i trideset zatočenika. Bila je to posljednja njihova noć. Tri kamiona puna nesretnika prošla su kroz Drniš, put Mratovske jame. Tu su i skončali. Tu su i trojica hercegovačkih fratara posljednji put sunce gledala. Možda Grubić, možda Dubajić, možda Milka, jedna ili druga, sasvim je svejedno. Zasigurno i Tripalo: pa velikodušno je iznajmio svoju štalu ubogim „seljacima“.

Bio jednom jedan moj profesor. Upao je u ruke Iliji Grubiću, a ni Tripalo nije bio posve daleko. Tko Iliju jednom susretne, zastalno izgubi volju za životom. Tako je bilo i profesoru fra Miji. Na samo ime svoga mučitelja Grubića, odlučio se ubiti padom kroz prozor. Pao je, ali nije poginuo. Slučajno su mu spasili život. Sad mi se čini da i nije preživio jer fra Mijo više nikada nije bio fra Mijo. A njemu su dodijelili zadaću: pokazati fra Mihu Kotoraša kao uzoran primjer „bratstva i jedinstva“. Trebalo je pokazati kako postoje Srbi koji postaju katolički svećenici, i kako ima katoličkih svećenika koji duboko poštuju Srbe-katolike, a onda i ostale Srbe. Jadni fra Mijo: u što je morao uvesti hrvatskog rodoljuba, pravaša i katolika najviše moguće klase. Tko jednom preživi Iliju Grubića i to može. Ilija je najbolji demonkrat demonkratske tripalovštine. A sve se odigravalo oko Tripalove štale, još više oko tripalovske demokracije. Miko Tripalo bio je odličan šegrt Ilije Grubića, a u Puljanima, mjestu demonkratske škole, nitko u tom bludu nije ostao „djevica“.

Bio jednom jedan Stipe. Dugo vremena, i na više načina bio je tajnik Mike Tripala, ma što to da znači. Imao on oca Ivana, a otac moćan komesar. U jednom danu pobi kijevske žene i popali kijevske kuće. Javno sam pitao Tripala što znade o Puljanima, Mratovu, pokolju zarobljenika u Kninu i Drnišu, i mnogo toga. Tri puta sam pitao, tri puta nisam dobio odgovora. Pogriješio sam što to nisam pitao Triupalova tajnika. I on je puno toga mogao znati. Ne treba ponavljati da su majstor i šegrt veoma slični. Tko jednom prođe kroz Puljane pamti čitav život.

Ponovno mi je spomenuti Milku. Onu Raosovu. Piše mi onaj što ju je pokopao u Vrgorcu kako je bila „opake naravi“, išla je u c rkvu svake nedjelje, ali o partizanštini nije nikada govorila. A da joj je mater bila „svetica“. Još u doba župnikovanja slobodno se može reći zloglasnog fra Ivana Tomasovića, ovi su Raosi odigrali svoju veliku igru. Vrgorački „mačekovci“ tražili su zbog ponašanja fra Ivanovu smjenu, i zaprijetili da će, ako im se ne udovolji, sagraditi u Vrgorcu „starokatoličku“ crkvu. Da ih se ozbiljno shvati već su bili odredilo mjesto za gradnju. Suprotna strana bili su kraljevci i orjunaši, a oni su zaprijetili, ako se netko usudi premjestiti njihova župnika, da će se „posrbiti“. Orjunaše je predvodio Milkin rođeni brat. Kako su Tomasovića ipak premjestili, oni su se i „posrbili“. Milkin brat visoko je dogurao, gotovo kao i Ivo Brešan. Obogatio se, jer zasigurno jugoslavenski vojni atašei u Americi nisu baš bili prosjaci, a ni kao veleposlanik u Alžiru zasigurno nije oskudijevao. Da je ostao samo hrvatski katolički seljak u Vrgorcu, zasigurno za njega ne bi nitko čuo. Ovako je istovjetan Kralju i Brozu, kao i Đujić: u Dinaru je otišao noseći petokraku, a za Ameriku pobjegao pod znakom kokarde. To može samo demonkracija: petokraka i kokarda nisu ništa drugo osim demonkracija. To spaja Milku i Milku, Simu i Iliju, a sve ih na okupu drži Grisogono iz sjene Tripalove štale. Mogao je, zahvaljujući svojoj preobrazbi slobodno vikati: gledajte gdje sam se popeo.

A gdje se ja to penjem? U Puljane se spuštam, jer kad se u Puljane ide uvijek se spušta. Pa ostavljam zagonetku: zašto sam ovo sve pisao? Možda samo zbog toga da netko upita za potomstvo Milkino i Stipino. Jer Puljani i veliki demokrat Tripalo snažno su ljepilo nerazdvojne prošlosti. Demonkracija: Miko je Ilijin šegrt, Stipe je Mikin šegrt, Milkina rodbina bila je šegrt teškoj jugosalvenštini. Ako se to sada ne otkrije, možda će jednom, kad mene i ne bude, kakav znatiželjan fratar čitati, i iščitavati na koga sam mislio, i tko je u svemu najdublji demonkrat. Pa ako i ne iščita, ponovno ću isto misliti. Po uzoru na fratra fra Mihu Kotaraša, hrvatskog rodoljuba i pravaša, istinoljupca, dobra do Boga,i pametna do neba. Po uzoru na njega, i meni su svi demokrati tek obični bezbožni demonkrati.

Bio još jedan moj profesor. Trideset godina uspješno je skrivao Puljane, Tripale i Grizogone, vješto sve čineći da ne dođem do spisa. Jer najbolje o tom vremenu kazuju zapisi fra Mihe Kotoraša. Možda ni sada ne bih znao da nisam počeo „varati i krasti“. Sada znam što su Tripale bili fra Miji, a što je fra Mijo bio Tripalima. Sve znam iz prve ruke. To je bolje od mene znao „moj profesor“. Nazočio je vijesti o ubojstvu fra Pavla Silova, i o Miki Tripalu kao oružanom teroristi koji je fratre puškom tjerao po samostanu. Znao je za Puljane, i za mnoštvo drumskih razbojnika. Rugao se sceni kad je Juco Rukavina naredio pucati u talijanske fašiste, bez upozorenja, ako se usude doći na Visovac. Nije se rugao kad su „narodne vlasti“ robile i pljačkale njegovu subraću, ostavljajući ih bez kruha i ruha. Družio se s Tripalom, onim što je sudio ministra Artukovića, kod tajnika Stipe bio je često kod večere. To je jedini fratar koga je upoznao u tom tamnom kružoku izdanak sve te hrvatske svijetle demokracije. Posljednji u nizu takvih demokrata još uvijek o tomu svjedoči. Kakvih demokrata, to su demonkrati.

Gledajte gdje smo se popeli. Mi liberali, demokrati. A gdje ste se to popeli? Do zla ste se popeli, do zla se još uvijek penjete. Vi ste bezbožni demonkrati, ništa više. To vam uporno ponavlja fra Miho Kotaraš, rodoljub hrvatski, pravaš, čovjek do Boga dobar, čovjek do neba pametan. A nečista krv teče: unucima i potomcima. Demokracija ne prestaje biti demonkracija. To znamo i ja i fra Miho Kotaraš: ugledni hrvatski rodoljub, pravaš i nadasve Božji čovjek.

ANTE ČAVKA

ANTIFAŠIMAM ILITI GOVOR LJUBAVI

Čovjek se ponekad lako navikne na govor, i novine u govoru, dotad nedovoljno naglašene, nedovoljno protumačene, ali odjednom stalne, u svim novinama, u svoj javnosti i na ustima mnogih, mnogih. Jer, mnogi u posljednjim desetljećima često završavaju svoj govor riječima: to je „govor mržnje“. Ako postoji „govor mržnje“ onda mora postojati i „govor ljubavi“. Tko govori „govorom ljubavi, a tko „govorom mržnje“ veliko je pitanje, pa je i moje veliko pitanje. Stoga me inati baš se pozabaviti novinom u “novom dobu“, otkrivajući Demostene prožete govorom ljubavi, ali i Demostene prožete govorom mržnje.

Nije mi lako ovo razumjeti. Govore vukovi i janjci. O čemu govore vukovi, a o čemu govore janjci? Što je to vučji „govor ljubavi“, a što janjeći „govor mržnje? I što je to vučji „govor mržnje“, a što janjeći „govor ljubavi“? Nije mi lako razumjeti. Vukovi uvijek govore „govorom ljubavi“, a janjci „govorom mržnje“. Vučja ljubav, ujedinjena u čopor vječnih pravednika, dubokom ljubavlju kolje sve janjce, krive, jer njihov „govor mržnje“ zaslužuje vučju osudu. Moraju nestati, mora ih se iskorijeniti iz povijesti i sadašnjosti, jer njihov „govor mržnje“ prelazi sve granice i ugrožava ljudska prava vučjih čopora. Tako „govor ljubavi“ vučjeg čopora postaje temeljnicom pravednosti. Janjci ne zaslužuju nazočnost u javnosti, oni moraju šutjeti, moraju se suočiti s vlastitom prošlošću, moraju prignuti glave i javno priznati svoj zločin: zločin je pitati vukove zašto kolju janjce? Janjci su krivi jer njihovo pitanje vječnim pravednicima vukovima janjeći je „govor mržnje“. Tko daje pravo janjcima govoriti „govorom mržnje“? Zar nisu zaslužili osudu i zar ih društvo utemeljeno na vučjoj demokraciji ne treba prešutjeti, odbaciti, osuditi i po mogućnosti zatrti? Neka im se sjeme umete, zar ti zločinci janjci, bolesni od svoga govora mržnje, to i ne zaslužuju? Zar demokratskom društvu naše današnjice, još od Ezopovih vremena, nije jasno koga treba osuditi, koga treba odbaciti, i koga treba bez zadrške ubiti? Pa janjce treba zaklati jer janjci govore „govorom mržnje“, vukovi imaju pravo, pa oduvijek je poznato da vukovi govore „govorom ljubavi“. Komu to nije jasno dolazi u napast „govora mržnje“, a i njegovo pitanje o podrijetlu, naravi i namjerama vučjih vječnih pravednika, već je sigurno i zasigurno „govor mržnje“. Zato „govor ljubavi“ na vrijeme mora svom silom svoje moći umesti sjeme „govora mržnje“, odlučnim pitati svakakva povijesna i sadašnje pitanja. Nije mi lako ovo razumjeti. Radije bih ostao janje koje govori „govorom mržnje“ nego li vuk pravednik velikog i demostenskog „govora ljubavi“. Nije ovo mnogima lako razumjeti. Ako me budu svojom velikom ljubavlju korili zbog misli i riječi, dobit će za svoju veliku ljubav silu govora moje vlastite mržnje. Dušobrižnicima ne dopuštam ni prigovor. Ostavite na miru moju mržnju, neka vas usreći vaša ljubav. Naši su svjetovi nedodirljivi, mi nismo isto, bježite u šume vaših „ljubavi“.

Nije mi lako ovo razumjeti. Govore antifašisti i fašisti. Antifašisti uvijek govore „govorom ljubavi“, njihovi su zagrljaji nalični ruskome medvjedu. S tolikim oduševljenjem grle i zagrle, da njihovo oduševljenje uguši zagrljene. Posvuda ih je: pune tiskovine, puni ekrani, pune konvencije svih mogućih europskih i svjetskih prava. A imaju se stvarno čine hvaliti. Njihove su svetinje u liku Lenjina, Trockog, Staljina, Broza, Mao ceTunga, ako se ovako piše, ili ako je on uz komunističkog svetca još i svetac antifašist. Ni domaće svetinje u liku Boljkovaca, Krajačića, Manolića, Bravara, Lončara i ostalih vrlih antifašističkih junaka našeg doba ne mogu biti ništa drugo do li vrli idoli i svetinje. Pribroji li se svijetu „antifašističkog govora ljubavi“ još i engleski Churchil i amerikanski Truman, onako iz povijesti, a danas se svijetu takve ljubavi pribroji potomak Ajka Klintona i novopečeni obraćenik na katoličanstvo, nježni i profinjeni saksonac Bler, sve meni postaje jasno. Čitav je svijet velika „antifašistička ljubav“.

A mene bi moja vlastita savjest morala koriti jer nisam antifašist, ne volim ni jednoga od likova tog svijeta, i nitko mi od njih nikada i ništa ne će značiti. Pa pribroji li se u taj svijet još i Marx, Dragec, ili Marx kardinalskog šešira, iz zemlje koja se nekoć zvala Njemačka, a ja mu ne znam ni imena, pa ako se u taj svijet uračuna i „fratrina“ latinoameričkog kalibra zvan fra Leonardo Boff, onda je jasno: antifašizam svuda i posvuda. Kao Vukovi „kopitari“, svuda i posvuda. Ne trebam ih tražiti, evo ih svuda. Od zore do mraka, od mraka do zore. Ne rade ništa: samo ljubuju. Pomalo mi je do vrh glave njihov „govor ljubavi“. I strašno me naljute kad mi u govoru svoje ljubavi odrede mjesto u fašistima. Nisam lud biti fašist. To se ne pristoji ni jednom Božjem čovjeku, vjerniku, katoliku. Jedino se okrenem oko sebe i želim vidjeti gdje su ti fašisti. Zavirio sam u nebesa, tamo ih nema, prošao sam svom zemljom, a osim antifašista preobučenih u fašiste, ni tamo ih nema. Pod zemljom ih ima koliko god hoćete. Svi su mrtvi. Komu treba Nieche, Feuerbach, Hitler, Mussolini, komu treba sva ta „bulimenta“ velikih i svjetskih, i uporno ljevorukih zločinaca, posebno ovdje i sada? Ima li i jedan pametan čovjek komu je Mussolini uzor? Trebaju antifašistima. Ako nema fašista kako će antifašisti ništa ne raditi, a dobro korito i dobar napoj dobivati od svojih zemnih gospodara?Antifašisti i fašisti sijamski su blizanci: nema jednih bez drugih. Kao što nema boga Svetovida bez čvrstog zagrljaja boga Dive, jednoga dobrog božanstva, a drugoga zlog do zla boga, nema ni antifašizma bez fašističkog zagrljaja. Jedni te isti, samo drugog imena, rekli bi pametni ljudi. Ne moraju biti ni stvarni. Dosta je „govorom ljubavi“ zatirati sjeme „govoru mržnje“. Pa kad meni netko reče „govorom ljubavi“ da sam fašist, odgovorim mu „govorom mržnje“ da je fašist njegov ćaća. Pa kad mi netko „govorom ljubavi“ reče da sam antifašist, odgovorim mu „govorom mržnje“ da mu je ćaća antifašist. I on, jer je potomak jednog te istog svjetskoga zla. A nisam bedast biti ni fašist, ni antifašist. Ja sam ja, i ništa mi drugo ne treba dodavati. Fašisti služe, i antifašisti služe, a ja nisam sluga, ja sam slobodan.

Kad zapitam koja je razlika između fašizma i antifašizma kažu mi: tvoje je pitanje „govor mržnje“. Kad ustvrdim da je fašizam borba za Veliku Italiju, nacizam borba za Veliku Njemačku, komunizam za globalnu diktaturu, a antifašizam za komod engleske Kraljice: kažu da je to ponovno „govor mržnje“. Kad svedem eurojuniju na sumnjivo štipanje debelih mjesta smršavjelih činovnika:kažu mi da je i to najčistiji „govor mržnje“. Kad pitam različite „babe“ odakle im toliko slobodnog vremena da mogu uporno i svednevice bučati po trgovima, i tko ih plaća milijardama kuna za svoje veliko antifašističko ništa, prijete mi Stambolom, jer u Stambolu je zapis o dubini „govora mržnje“, i kriv je tko se ogriješi o babe. A da, nadahnut briselskim barabama, dohvatim „debelo meso kakve deblje babe, pa da i nema baš bablje godine, ponovno bi me sudili „govorom ljubavi“. A meni ponovno nije jasno. Posvuda mi pred život iskaču „mali domaći“, užareni vatrom komunističkih ognjišta, a onih drugih, osim u bolesnim antifašističkim izazovima, nigdje, pa ni za kakav spasonosni lijek. Pa kad stvarno pomislim kako je „govor ljubavi“ kad mišićav, a bezglav antifašist, u žaru svoje ljubavi prebije u osamdeset godišnjoj starici njezin povijesni revizionizam uz lomove njezinih krhkih ruku i nogu, protkan „govorom ljubavi“, ponovno sam za krajnju osudu: moj „govor mržnje“ moja je osuda i zaslužujem krajnji ukor. A morao bih promijeniti svoj životni stav. Morao bih od antifašista preuzeti „govor ljubavi“ i tom ljubavlju ljubiti sve bližnje i daljnje svjetske antifašiste. O, Bože, napasti: ako moja antifašistička ljubav dosegne zagrljaje ruskih medvjeda? Najbolje mi je stoga ostati govornik „mržnje“ kakvu imam. Bože, oslobodi me od napasti „antifašističke ljubavi“.

Sve do jednog događaja nisam ni bio svjestan kako je sustav „govora mržnje“ neko novo oružje svjetskih globalista. Prvi put sam tada počeo razmišljati o stvarnom značenju unavodničenih riječi: „govor mržnje“. Čovjek od koga sam to prvi put zaozbiljno doznao dugo je vremena bio „nitko i ništa“. Bio je mali i sitni doušnik, prirepak, uši na tuđim zidovima, i oči na tuđim životima: svaki dan je svome kumrovečkom učitelju prišaptavao tko gdje ide, tko što govori, tko je u čemu skrivio. Špiclov, zvali su ga njegovi pošteni znanci. Dogodilo se čudo. Umjesto da ga takvog, neukog, bezglavog, i do srži pokvarenog špijunčića, povijest odnese jednom zauvijek na smetlište srama, jer to mu je bila životna zasluga, njega je novo vrijeme gurnulo u žižu novog vremena. Postao je ozbiljan faktor svjetskoga globalizma, a njegov gospodar platio ga je škudama na kojima bi i Juda postao ljubomoran. Mali i sitni doušnik pretvorio se u čuvara svjetskoga reda i morala, predstavili su ga kao vertikalu demokratičnosti, pravičnosti i istinitosti. Bože, kakva se sve čuda događaju: kakav li je ovo prevrat? Svaki dan bio je u žiži zbivanja, videći što nitko ne vidi, i tvrdeći ono što osim njega nitko ni kada nije proživio, vidio ili zapamtio. A morao sam ga silom slušati i silom gledati.

Staroga špiclova, antifašističkom farbom prefarbanoga komunistu, i odjednom demokratskog uglednika prve kategorije, visoke plaće, lagodnog života, ali prljavog i lažljivog jezika, upravo sam i upoznao po prljavom i lažljivom jeziku. To što govori nema ni kakve veze sa zdravom pameću, a kamo li s poviješću, približnom istinom ili činjeničnošću. On govori, a ja ga nisam više mogao slušati. Nazvao sam ga i priupitao: koja je njegova naobrazba, gdje je to naučio, na čemu temelji svoj govor, i misli li on da su ljudi krajnji idioti pa da mirno odslušaju to njegovo „demokratiziranje“? Umjesto odgovora na moje pitanje, ustvrdio je da je moje pitanje „govor mržnje“. -Što je to „govor mržnje“? pitao sam novovjekoga demokratu. - To me pitaju svi fašisti. Ti si fašist: bio je njegov odgovor. - Fašisti pitaju što je to „govor mržnje“. - A ti, što si ti, govorniče ljubavi? - Ja sam antifašist. - E pa svi mi imamo velikih mana, a da si antifašist, tko ti je kriv. Tako se završio prvi moj susret s „govorom mržnje“, a od tada nije ni prestao biti dio novog doba. Čim netko progovori govorom antifašističke ljubavi ne trebam ni pitati: to ti je doušnik, špijun, uhoda, po stranjsku:špiclov.

Sjećam se gimnazijskog profesora koji je protumačio pojam „delirium tremens“ kao „dalekovidnicu“ u glavi“. Nema struje, nema odašiljača, nema ni vidljivoga ekrana, a čovjeku u glavi sve moguće, vidljivo i nevidljivo. Prolaze crvene i crne guje, svi mogući gmizavci, paukova i škorpionskog roda, i životinje, one neumiljate, sve se to nađe na programu takvih dalekovidnica. Ni čega nema, a čovjek takva kova skriva se i bježi, sve se pretvara u opasnog neprijatelja, sve postane opasno i sumnjivo. Najbolje je vječno ostati budan. Takvu glavu ništa ne smije iznenaditi. Da ne bi slučajno u život prispio „govor mržnje“, revni vjernici „govorom ljubavi“ čuvaju svoju baštinu: nikad nemaju mira, uvijek bučno pokazuju neprijatelje „govora ljubavi“. Nisu sami u povijesti. Njihova je dalekovidnica puno starija od one Tesline. Revan povijesni lik još je u Kristovo doba, nastanjen u groblju, progonio „ljubavlju pravednika“ neuke i neupućene prolaznike, a vidio je neprijatelje i kad nikoga nije bilo, čak ni u prolazu. Njegov „delirium“ nije bio od pijanstva. Njegov je „delirium“ bilo opsjednuće. Ovaj se rod izgoni tek ogromnim postom i pokorom.

Ne znam protiv koga ću sagriješiti kad opsjednuće prenesem i u ovo svoje doba antifašista, vječno nadahnutih „govorom ljubavi“. Što god rekla stambolska prijetnja, slobodan sam i veliku revnost „antifašističke ljubavi“ nazvati opsjednućem. To bih isto rekao i da mi revno po životu vrše i „fašistička ljubav“, ali koliko god to želio vidjeti, ne mogu pronaći u svome narodu ni jednoga jedinog fašiste, pa ne mogu ni reći da me progoni i njihov „govor ljubavi“. Pojašnjenja radi, ne mogu pronaći u svome narodu ni jednoga naciste. Pa tko normalan i pametan može zaista i biti fašist ili nacist? Isto tako, pa tko normalan i pametan može biti komunist? Kako svakodnevno promatram postupke velikog opsjednuća, je li opsjednuće zarazna bolest? Je li utemeljena misao kako utrnuti zubi u ustima djece potječu od kiseloga grožđa njihovih očeva i predaka? Fašisti i nacisti davno su platili danak svoje zloće, njihova ih je prizemna bezbožnost odnijela u nepovrat. Da nije komunista koji ni kamo nisu otišli, a koji na rubovima svojih „groblja“ opsjednuto progone „krikovima ljubavi“ nepostojeće fašiste i naciste, obični ljudi željni mirnoga i lijepoga postojanja, ne bi morali svakodnevno slušati krikove teških i teretnih opsjeduća. A stvarnost je drugačija: opsjednuti likovi, iako takva borba postoji samo u njihovim dušama, još uvijek se tuku jedni protiv drugih. „Govor ljubavi“ strašnom se snagom opsjednuća sručuje na „govor mržnje“, a „govor mržnje“, velik kao svemir, vječan je progon opsjednutih „govornika ljubavi“. Krik takve „ljubavi“ čuje samo svoju vlastitu jeku. Nema drugoga glasa, nema drugoga govornika, isti glas, sručen kao bolesna jeka na život i svakodnevlje „govornika ljubavi“. Pa ni pakao nije ništa drugačiji. Ovo je pravi istinski pakao. Iz ovoga pakla izlazi se izgonom, u novije doba to bi se zvalo lustracijom. Ne onom po zakonu i pendreku, nego onom u komu bolestan čovjek vidi svoju bolest, a oslobađa ga bolesti baš to što u sebi vidi. Vidjeti svoje opsjednuće, i prestati kričati nad svijetom koji ne postoji, jedini je put zdravog čovjeka i zdravog društva. To se ipak ne će dogoditi. Zato će dubok ljudski pakao trajati kao svakodnevni „govor ljubavi“. Ovakvoj ljubavi nitko ne može pomoći osim mržnje. Zato i ne mogu jedna bez druge.

„Govor ljubavi“ iako svakodnevan u mnogim likovima i sudbinama, posebno me se dojmio u zanimljivom liku imena Igor Mandić. Malo ga promatram iz blize sadašnjosti: idol „govora ljubavi“: mudrtoslovnik ništavila, lik bijesan na život u kojemu, kad ne može drugačije, pojede i popije ušteđevinu kojom je trebao dostojanstveno pokopati vlastitu ženu. Prepao sam se tolikog beznađa i nekoga neprotumačivog krika, neke neotklonjive nesreće nadvijene nad sudbinu koja je uzaludno pokušavala biti sretna. Najjavniji propovjednik „govora ljubavi“, zapjenjen do boli u rovu ništavila, svijet je pravoga, nepatvorenog antifašizma. Tko je veći antifašist od Mandića? Pa kad se tomu mnogi douče, ne će biti veći, bit će točno ono što je i Mandić. Malo ga promatram i iz dalje prošlosti. Susreo sam njegovo ime kad sam prvi put politikom uspio prevariti strašnoga i neprevarljivoga Zeusa, strah i trepet gimnazijskog vremena. Moja je prijevara, a time i veliki grijeh, jasne i debele kazne da sam ga tada htio ispovjediti, bilo to što sam umjesto nepravilnih glagola i perifrastične konjugacije čitao novinske uratke Igora Mandića. Prvi put u prošvercanim novinama otkrio sam politiku: svijet velike ljubavi nasuprot svijetu velike mržnje. Tako je Igor Mandić postao prvo ime na putu jednoga momčića na pragu politike. Sve se sada svelo na jedno: sve njegove riječi“ govora ljubavi“ u mojoj su misli duboko sažaljenje. Jadni čovjek, što mu se dogodi. Njegov je govor suprotnost, divljina, strast ništavila, a tako govori da bi njegov potencijal antifašističke ljubavi u hipu progutao čitav suprotni svijet. To je i njegov antifašizam. Jadni čovjek, posebno, ako nije ni krivac. Posebno, ako je i njegovo opsjednuće tek utrnuli zubi od davno pojedenog kiselog grožđa. A čini se da je baš tu baštinu goleme antifašističke „ljubavi“ imao od koga naslijediti.

Kad rečem riječ Đevrske malo će tko razumjeti o čemu je riječ. A Đevrske su selo, poluselo, ili nastamba u Bukovici. Ali gdje je Bukovica?: pitat će znatiželjnici. Po čemu su Đevrske vrijedne spomena? Gleda li se s one smiješne strane, u Đevrskama su krčmara prevarili dvojica uglednika, jedan je bio ruski general, a drugi njegov pomoćnik, prevoditelj i tomok. Krčmar je bio oduševljen posjetom, nije žalio ni jela ni pića, sve dok nije dočuo kako su to bile „drniške varalice“. Tek onda je psovao varalice i počeo žaliti za uzaludnim troškom. Gleda li se s one ozbiljne strane, Đevrske su poznate po mjestu privremenog boravka Boška Šiljegovića, Sime Dubajića i Ilije Grubića, a rodno su mjesto sudca Mandića. Ne zna se gdje je Mandić studirao pravo, ali se znade da je Mandić bio sudac „strašnoga suda“. Tko je njegovu sudu upao u ruke ništa mu nije trebalo do li komad grobne zemlje.

Susreo sam Mandićevo antifašističko djelo: iskopao sam protiv volje svih antifašista masovnu grobnicu sa šestoricom strijeljanih, a zatim grobnicu s dvadeset i trojicom strijeljanih. Iskopao sam dva strijeljana fratra, nekoliko žena i muškarce svih dobi, sve njih mrtvih po osudi sudca Mandića. Mandić je samo jedan od sudaca narodnog antifašističkog strašnoga suda. Kao čopor uvijek pravednih vukova, svojim su „govorom ljubavi“ strijeljali ljude kao miševe. To njihovo evanđelje nije nestalo. Je li đevrški sudac veličinu svoje ljubavi prenio i na svoje nasljeđe? Nego što: zar „govor ljubavi“ čitave bojne antifašista nije obgrlio i naše vrijeme? Posvuda ih je. Rado bi obljubili našu stvarnost kad to njihovo govorenje ne bi bilo opsjednuće.

Strašni sud Mandića i mnogih Mandića ostavio je krvav i težak trag. Još jedno suđenje propitkuje je li kletva zla pala na sve „govornike ljubavi“ dok su topuzom ljubavi razbijali glave „govoru mržnje“. Glavni lik tog suđenja, fra Julijan Ramljak, po tom je sudu odrobijao svojih petnaest godina. Ne bi ni robijao već bi odavno bio mrtav, da u nekoliko navrata nije vlastitom spretnošću izbjegao zamke svojih ubojica. Pored njega ništa manje važan lik jest i Kuprešak Pero Turalija. Strašni je sud prisiljavao Turaliju da lažno svjedoči kako bi strašni sud u smrt poslao fratra Ramljaka. Isprebijan, zapušten i u lancima, pored misli na ženu i četvero svoje djece, dobri čovjek odbio je biti lažni svjedok. Svetačkom je pravednošću, znajući da će zbog toga poginuti, zanijekao lažno svjedočanstvo. Nestalo mu je traga. Antifašistički sud, strašni sud, istu ga je noć zatukao negdje u kršu Zagore. Grob mu se ne zna, ali je njegova krv pala na one što se nisu bojali nevine krvi. Je li ta krv pala i na Mandiće? Je li pala na Šiljegoviće, Dubajiće, Grubiće i Berlenghije? Nije. Pa sve su ovo sveti antifašisti. Njihova ljubav do neba je, ali ne i u nebu, nema neba, sve je u njihovim rukama. Gledam ih sažalno. Duboko je opsjednuće, ne može im nitko pomoći, jer oni sami nisu svjesni kako je govor njihove ljubavi „govor đavolske mržnje“.

Gledam sažalno svoje vrijeme. I sažalno slušam „govor ljubavi“. Nije Mandić sam. Preostali pravednici komunističke koljačke družine, napeti kao zloduh sramnog Kumrovca, od straha prošlosti maskirani antifašisti. A potomci, a sinovi, unuke i unuci? Opsjednuti svojim djelom, njihov je život govor antifašističke ljubavi. Opsjednuti. Nemirni. Krikovi, nemirne oči i strah neki u njima od istine. Najveća im je kazna to što jesu. Na njih je pala kletva nevinosti pravednika među ljudima, Kuprešaka Pere Turalije. A puno je Turalija, i puno krvi koja je zazvana na njih i njihovu djecu. U pravom i istinskom „govoru mržnje“ željeti im je puno godina. Pa neka govorom ljubavi, na ogradama svojih grobišta pitaju prolaznike: Što vi imate s nama, došli ste nas uništiti!

Što mi imamo s vama? Stvarno, mi s vama nemamo ništa. Stvarno: antifašisti svih vrsta, s vama nemam ništa. Neka vas posveti govor vaše „ljubavi“. Meni se za svaki slučaj uklonite s puta. Nisam vas došao uništiti. Vi ste odavno uništili sami sebe. I ne samo sebe. Mnoge druge, nevine. Drugi put vas ne treba uništavati. Vi imate nešto sami sa sobom, što bih mogao s vama imati? Vi imate nešto sami sa sobom.

ANTE ČAVKA